RASTE TRAVA ZELENA

Početkom proljeća, dok okolne vrhove još bijeli snijeg, s Velebita se polako spuštaju čarobne vile. Noć je svježa, prohladna, a one tiho lete u prekrasnim haljinicama spletenim od lanjskog cvijeća. Samo dvije čarobnice noćas lete. Još je svježe i Vilinska družina se boji da im krila ne otežaju od hladne rose. Lete iznad Gacke, do Majerovog vrila, zatim brzo zaokrenu i jurnu preko Otočca prema Senjskom bilu.

Lete, jure sve brže i brže. Traže nešto, gledaju, zastajkuju pa opet pojure kao da ih svi vrazi gone. Odjednom zastanu, spuste se na livadu i malom maslačku, što je tek provirio iz zemlje nakon hladne ličke zime, utisnu svoj prekrasni cjelov. Jedna, a zatim i druga vila krenu od travke do travke, od listića do listića, od cvijeta do cvijeta stavljati svoje cjelove te prosipati čarobni prah. Trava je mlada, u dubokom zimskom snu, tek je provirila iz zemlje. Ali vile lete, jure, zapinju za travke, ponovno se dižu i nastavlljaju ih cjelivati i posipati prahom.  Treba posipati čarobni prah po odabraboj livadi, poljubiti svaku travku… puno je posla pa tek negdje pred zoru umorne vile daju zadnji cjelov i posipaju prah, na kraju livade, pred isušenim koritom Gacke. Zadovoljno pogledaju obilježenu livadu. Izgleda prekrasno. Brzo se podignu i preko Crkvine zamaknu u Bilo na zasluženi počinak.

Putem probude zeca koji onako sneno pogleda u dolinu što se čarobno bljeska od njihovih poljubaca i zanosno miriše od čarobnog praha. Sneni zec sada zna – to je livada koju su vile odabrale ove godine. Na njoj će rasti najbolja trava!